Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan je zajedno s producentom Ercan Kasalom, glumcima Taner Birselom, Yilmaz Erdoganom i Ahmet Taylanom, predstavio svoj četvrti dugometražni igrani film „Once Upon a Time in Anatolia“ - temeljen na istinitim događajima.
Nezamislivo je ovaj film definirati samo jednom, preciznom, olako formuliranom i razumljivom tezom. Mi jadni, posjetitelji kina svakodnevno gledamo filmove; i dobre i loše i veoma loše, obične ili veoma originalne. Međutim, svaki od ovih filmova mi razumijemo, ponekad smo zadivljeni a ponekad se dosađujemo - ali ovaj?!
 |
| Nuri Bildge Ceylan |
Priča prati grupu konfliktnih birokratskih ličnosti (odvjetnika, doktora, policajaca i tužitelja) koji pokušavaju naći poveznice između službenih policijskih spisa i legende o stravičnom ubojstvu. S njima su i dva osumnjičena lica koja bi ih trebala odvesti do nekog određenog mjesta na kojemu će pronaći truplo. Sve dok se narativ odvija u mračnim i usamljenim pejzažima Anatolije, rađa se izvjesna sumnja zasnovana na činjenici da gledatelji nisu sigurni kamo ih ovaj put točno vodi.
Svitanjem zore, Ceylan razvija misteriju u drugom pravcu. Put i potraga se završavaju, a s njima nestaje i sumnja i glavni osumnjičenik.
Činjenice i fikcija isprepleću se kroz duge, besmislene razgovore i zajedničke uspomene, a ograničena perspektiva likova razvija misteriju u dugoj i napornoj potrazi.
Likovi su podijeljeni u tri automobila, a gledatelji mogu vidjeti samo segmente njihovih verbalnih izražaja.
Lik glavnog osumnjičenika Kenana (Firat Tanis) je predstavljen najmračnije, najmisterioznije. Nemoguće je odrediti kakav utisak on na nas ostavlja. Nemoguće je čak i reći je li nam se sviđa ili ne. On je istovremeno i jedno i drugo. Posjeduje neizrecivu privlačnost ali i nešto što nas plaši, nešto demonsko. Izaziva zanimanje, ostaje dominantan i svemoćan do kraja filma upravo zbog toga što ne saznajemo ništa o njemu;
„Ako pročitate scenarij, vidjet ćete da dijalozi dodijeljeni glumcima ne govore puno o njima, trudio sam se da budu irelevantni i nepovezani“ rekao je Ceylan, „Mislim da je ljudsko lice najljepši krajolik na svijetu. Isto tako, ono je jedino mjesto gdje možemo pronaći istinsku realnost, i to samo gledajući u njega(...).
S vremena na vrijeme dopustim si približiti se čovjekovom licu, tako da i dalje ne vjerujem riječima previše, mislim da one često ne mogu opisati stvarnost. Ali stavio sam nekoliko cinkaroša u film kako bi dao odgovore na neka pitanja. Iako ih promatarač samoispitivanjem i vlastitom imaginacijom treba sam potražiti, budući da su u ovom filmu višestruki.“
Krupni planovi likova, karakteristični i za ostale Ceylanove filmove, osim vizualne funkcije vrlo vješto prenose unutrašnju napetost protagonista, dajući novu dimenziju i njihovim međusobnim odnosima. Pružajući nevjerovatnu vizualnu senzaciju kroz dualnost emocionalnih strujanja oko predstavljenih likova, filmom možete, gledajući ga, istodobno osjetiti smrad trupla, hladnoću večeri ili vjetar u drveću;
Činjenice i fikcija isprepleću se kroz duge, besmislene razgovore i zajedničke uspomene, a ograničena perspektiva likova razvija misteriju u dugoj i napornoj potrazi.
Likovi su podijeljeni u tri automobila, a gledatelji mogu vidjeti samo segmente njihovih verbalnih izražaja.
Lik glavnog osumnjičenika Kenana (Firat Tanis) je predstavljen najmračnije, najmisterioznije. Nemoguće je odrediti kakav utisak on na nas ostavlja. Nemoguće je čak i reći je li nam se sviđa ili ne. On je istovremeno i jedno i drugo. Posjeduje neizrecivu privlačnost ali i nešto što nas plaši, nešto demonsko. Izaziva zanimanje, ostaje dominantan i svemoćan do kraja filma upravo zbog toga što ne saznajemo ništa o njemu;
„Ako pročitate scenarij, vidjet ćete da dijalozi dodijeljeni glumcima ne govore puno o njima, trudio sam se da budu irelevantni i nepovezani“ rekao je Ceylan, „Mislim da je ljudsko lice najljepši krajolik na svijetu. Isto tako, ono je jedino mjesto gdje možemo pronaći istinsku realnost, i to samo gledajući u njega(...). S vremena na vrijeme dopustim si približiti se čovjekovom licu, tako da i dalje ne vjerujem riječima previše, mislim da one često ne mogu opisati stvarnost. Ali stavio sam nekoliko cinkaroša u film kako bi dao odgovore na neka pitanja. Iako ih promatarač samoispitivanjem i vlastitom imaginacijom treba sam potražiti, budući da su u ovom filmu višestruki.“
Krupni planovi likova, karakteristični i za ostale Ceylanove filmove, osim vizualne funkcije vrlo vješto prenose unutrašnju napetost protagonista, dajući novu dimenziju i njihovim međusobnim odnosima. Pružajući nevjerovatnu vizualnu senzaciju kroz dualnost emocionalnih strujanja oko predstavljenih likova, filmom možete, gledajući ga, istodobno osjetiti smrad trupla, hladnoću večeri ili vjetar u drveću;
„Ovo je impresionistički film, iako ne volim impresionizam toliko. Ali puno je Čehova i Dostojevskog ovdje (...) a ja, kao i cijeli svijet - volim ruske pisce; pisali su o gotovo svakom aspektu života pa je njihova djela lako uklopiti u scenarij. S ruskom književnošću sam se upoznao kao 19-godišnjak i danas joj se vraćam“ kaže Ceylan, koji je još jednom, krajnje majstorski uspio zabilježiti transcedentnost Anatolije u akutnom stanju čekanja.
Kao i u Distantu (2002.), Ceylan uživa u hipnotičkim, ekstremno dugim kadrovima pejzaža držeći stvarnost i fikciju podjednako uvjerljivom, ostavljajući gledatelje sa neriješenom zagonetkom; „Ne znam ni ja što se zapravo na kraju dogodilo. Dakako, imamo neke odgovore koji su nam ostavljeni, ali samo kao pretpostavke (...). Ovaj film govori o varljivosti zbilje koja se mijenja sa stajalištem osobe od koje je promatrana. Mislim da je i život takav i da svi mi ponekad nailazimo na neke moralne kompromise“.
Kako je do sada uglavnom radio sa glumcima amaterima, uključujući cijelu obitelj (oca, suprugu, majku), ovaj film mijenja smjer njegovog stvaralaštva zahtjevajući profesionalne glumce poput Muhammet Uzumera i Yilmaz Erdogana; „Naravno, svi redatelji žele raditi s glumcima amaterima jer tako povećavaju uvjerljivost i dobivaju na realnosti. Ali ovaj film je takav da je zahtjevao snimanje s profesionalcima, jer samo oni mogu podijeliti s vama strast dok stvarate ovakav film. Osim toga, puno su izdržljiviji od onih koji nemaju iskustva u snimanju filmova. Budući da smo snimali u jako teškim uvijetima tijekom zime - a zima u Anatoliji je ekstremno hladna - snimanja su znala potrajati do jutra. Ovi ljudi su to odradili maksimalno profesionalno“ zaključio je Nuri Bilge Ceylan.„Once Upon a Time in Anatolia“ traje punih 157 minuta čime će staviti na kušnju strpljenje publike. Toliko traje i metafizičko putovanje kroz stepske predijele u kojima tromost stvara napeto iščekivanje nečega što bi se moglo dogoditi..
Nuri Bilge Ceylan rođen je u Istanbulu 1959. godine. Njegov prvi kratki film „Cocoon“ prikazan je na festivalu u Cannesu 1995. Za dugometražni debitantski film „Small Town“ (1998.) dobio je mnoge nagrade, kao i za film „Distant“(2002.), uključujući nagradu žirija i nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Cannesu. Njegov film „Climates“ iz 2006. godine dobio je pohvale kritike, a osvojio je i pet nagrada na Antalya Golden Orange Film festivalu. Za film „Three Monkeys“(2008.) osvojio je nagradu za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Cannesu, i tom prilikom rekao; „I dedicate this award to my lonely and beautiful country, which I love passionately“.
" Rusijo! Što tražiš od mene? Kakva se to nepojmljiva veza krije među nama? Zašto gledaš tako, i zašto je sve štogod ima u tebi uprlo na me oči, pune očekivanja?" N.V. Gogolj
