HABEMUS PAPAM

Današnja atmosfera Sarajevo Film Festivala je bila u znaku kontroverznog talijanskog redatelja i glumca Nanni Morettija koji je predstavio svoj posljednji film „We Have a Pope“. Film je dobitnik osam nagrada, uključujući Zlatni Globus i nagradu talijanskog nacionalnog sindikata filmskih kritičara.

Obožavatelji Morettija kao političkog aktivista će se vjerojatno zapitati gdje je nestao sarkastičan, često puta divlji humor i žestoka politička satira iz prethodnih socijalno -komičnih obzervacija u filmovima „The Mass is Over“(1985.), „April“ (1998.), i „The Caiman“(2006.) -u kojemu glumi talijanskog premijera Silvija Berlusconija?

Kritičari su se složili da je film zapeo negdje između religijske satire i realnog prikaza Katoličke Crkve, te da je „plitak i ne zadovoljava nikakve filozofske konotacije“. Dakle, puno je više benigniji i nježniji nego što bi se očekivalo od lijevog nevjernika poput Morettija koji je ovoga puta izbjegao bilo kakvu izravnu ili neizravnu polemiku o suvremenim teološkim pitanjima, aktualnim seksualnim zlostavljanjima ili financijskim skandalima Katoličke Crkve.

Bresson je negdje rekao da se umjetnici dijele na one koji stvaraju svoj unutrašnji svijet i one koji rekreiraju stvarnost. Moretti nesumnjivo pripada prvoj vrsti stvorivši svoj vlastiti Vatikan koji je s lakoćom percipiran kao realnost -ovaj put sa blagom dozom ironije.

 „We Have a Pope“ je istovremeno drama i komedija, satira i kritika u kojoj je Moretti iskombinirao  Freuda, Boga, Darwina i Čehova. Habemus Papam (kako izvorno slovi naslov filma) je latinska izreka koja se koristi prilikom inauguracije pape, ovdje kao simbol iskrivljenog preklapanja katoličke tradicije i duhovnosti.

Nanni Moretti

U ulozi pape paraliziranog osjećajem neadekvatnosti je sjajni Michel Piccoli, Nanni Moretti u ulozi psihijatra, a uz njih, uloge su ostvarili i Jerzy Stuhr, Renato Scarpa i Margherita Buy. Priča govori o izboru novog pape nakon smrti prethodnog. Vijeće kardinala se sastaje kako bi izabralo novog poglavara, a izbor neočekivano pada na onoga kojemu je to, čini se, prevelik teret. Dok okupljeni vjernici i ostatak svijeta čekaju novog papu koji bi se trebao pojaviti na balkonu iznad Trga sv. Petra, čelni ljudi Vatikana pokušavaju pronaći rješenje za neočekivanu krizu.

Moretti je tijekom razgovora naglasio kako je ovo nije religijski film, nego je u fokusu priča o dilemi koju proživljava svaki čovjek noseći se s velikom odgovornošću, o ljudskoj krhkosti i neuspjelim pokušajima kontroliranja vlastite sudbine; „Film ne govori o aktualnim događajima u Italiji. Nisam ga čak ni snimao u Vatikanu, već sam sam stvorio scenografiju, katedralu, glumce i odoru, -stvorio sam svoj Vatikan! Kada sam rekao da želim snimiti film o depresivnom papi, svi su mislili kako ga trebam i glumiti, ali ovo je jedna od rijetkih prilika kada nisam htio biti glavni lik u svom filmu“ – rekao je, naglasivši kako je samo htio izbjeći sliku Vatikana nametnutu kroz medije, filmove i novine.

Suradnje s Vatikanom kako kaže nije bilo, a informacije o ritualima, psalmima i liturgiji je dobivao iz dokumentaraca. Kreiranjem „vlastitog pape“ pokušao je sugerirati kako se visoko vidljiva pozicija moći u većini slučajeva vrti oko predstave za javnost; „Shvatio sam da postoji neka sinergija između vjerskih uvjerenja i kazališne izvedbe“.
Iako je negirao postojeće slične impulse između „We Have a Pope“ i „The Caiman“, (obadva su filma temeljena na stvarnim ličnostima i institucijama koje nose veliki dio moći u Italiji) Moretti je to ovako objasnio; „Bez obzira na to imate li konzervativnog ili liberalnog papu, Katolička Crkva neće nikada podijeliti Italiju na dva dijela. Otkako je Berlusconi ušao u politiku (prije 17 godina), podijelio je Italiju na dvoje. Njegovi birači imaju fenomen u kojemu se poistovjećuju s njim, to su ljudi koji se kulturološki i socijalno razlikuju od njega ali se i dalje identificiraju s njegovim financijskim i seks skandalima. Ali ne samo da se identificiraju, oni su zadivljeni njime“ -kaže Moretti dodajući da je „Italija prije Berlusconijevog dolaska na vlast imala dva politička protivnika koji su mogli voditi razgovore jedan protiv drugoga –ali sa poštovanjem. Kršćani demokrati su mogli pričati s komunistima jer su imali zajedničku pozadinu, no otkako je Berlusconi u politici, jezik je nestao u potpunosti i dijalog više nije moguć.“

Nanni Moretti

Za kraj je izrazio neku vrstu žaljenja što nije vjernik i istaknuo da ovim filmom ne želi reći da ne poštuje Katoličku Crkvu jer kako i sam kaže; „Papa je i moj papa, i ne protivim mu se. Film sam snimio jer nitko još nije predstavio tu osobu na ovakav način“.