"SERVICE ENTRANCE"

-->

U okviru programa Open Air prikazan je Service entrance, film francuskog redatelja Phillipe Le Guaya i koautora Jerome Tonnerrea. Film je premijerno prikazan izvan konkurencije na 61. Internacionalnom Film Festivalu u Berlinu te jednako dobro primljen od strane kritike i publike. 

Priča je smještena u Pariz 1960. godine, u kojemu se srednjovječni burzovni mešetar Jean Louis Joubert (Fabrice Luchini), nenadano zbližava sa španjolskim sluškinjama 6. kata njegove zgrade. 

No, što više ulazi u njihov svijet, to mu se teže biva vraćati u svoj vlastiti. 

U osnovi filma krije se jednostavna ljubavna priča i lagana komedija, no prošećete li se bilo kojom ulicom Le Guayeva Pariza '60-e, ugledat ćete sjene prošlosti..

Phillipe Le Guay

Bila je to poprilično burna godina za Francusku; testiranje prve atomske bombe, pobuna Alžira, neovisnost Gabona, Mauritanije i Nigerije od kolonijalne vlasti, problemi s imigracijama žena iz Španjolske (uništene pod vodstvom Franca Bahamondea), ali i vrlo pogodna godina za francuske pripadnike buržoazije koji su jeftino iskorištavali radnu snagu dostiglih španjolskih imigrantica.
Iako je to temeljna dimenzija filma, u Service entrance-u nećete primjetiti niti jednu političku parolu ili oblik politiziranja.
To je uglađena i beskrajno zabavna priča sa socijalno klasnim prizvukom o dobrostojećim bankarima i buđenju radničke klase -kombinirana španjolskom spontanošću Natalie Verbeke i francuskog smisla za humor Fabrice Luchinija.

Film su predstavili redatelj i scenarist Phillipe Le Guay i glumica Natalia Verbeke. Tijekom jednosatnog razgovora govorili su o snimanju filma, naglašavajući da je ovo jedan svojevrsni hommage o zaboravljenoj priči o hrabrim ženama s početka 60-ih  godina prošlog stoljeća koje su iz Španjolske odlazile u Francusku u potrazi za poslom.
 „Pišući scenarij obavio sam brojne intervjue s tim ženama i mnoge od njih se vrlo jasno sjećaju vremena provedenog u Francuskoj“ rekao je Le Guay, dodajući da su one u najvećem broju slučajeva živjele ili sa strogim očevima ili muževima -te da im je dolazak u Francusku davao osjećaj slobode koju su dobile pristajući na određena klasna, društvena i politička ograničenja.
Redatelj je nadahnuće za ovaj film crpio iz svog djetinjstva, jer mu je otac također bio burzovni mešetar koji je imao španjolsku sluškinju.
„Film je posvećen vremenima 60-ih kada nisu postojali uvjeti kakve danas imamo, a naglasak sam iz nekog razloga stavio na žene iako su i muškarci imigrirali. Htio sam predstaviti i način na koji su se one odnosile prema tadašnjim poslodavcima i pokazati koliko je bio težak njihov posao kao sluškinja. Iako... film daje utopičnu viziju imigranata.“ rekao je Le Guay koji se koristio stereotipima smatrajući da u svakom od njih ima nešto istine..

Natalia Verbeke

Zanimljiv je podatak da su sve glumice koje glume sluškinje Španjolke, te da čak ni ne pričaju francuski jezik. „Phillipe je u pravu kada kaže da je ovo francuska vizija i francuski film, ali on zaista voli Šanjolsku i Španjolke. Niti jedna od nas nije govorila francuski i bilo ga je teško svladati, ali pomagale smo jedna drugoj. Provele smo divno vrijeme zajedno i nadam se da će publika zavoljeti ovaj film.“ rekla je Verbeke naglasivši da je ovaj film mnogo više od komedije; "U pozadini on je čak i ozbiljno ostvarenje koje se bavi ozbiljnom temom. Nepravdom i načinom na koji bogati poslodavci iskorištavaju emigrante, što je problem koji opterećuje i današnje društvo“. 
„Riječ je o iskrenoj priči koja prati bogatog čovjeka čiji život u potpunosti promjeni susret i druženje sa sluškinjama 6. kata njegove zgrade“ izjavio je Le Guay objašnjavajući preokret u životu bankara Jean Louisa koji se neplanirano nađe uvučen u emotivnu energiju koju stvaraju usponi i padovi raznolike postave likova španjolskih služavki. Zaključio je kako bi ovo trebao biti film koji poziva na toleranciju i otvorenost, na slušanje srca a ne materijalnih interesa.

"Značajnu pojavu čini značajnom upravo to što nadilazi svoje vlastite granice i istovremeno služi i kao izraz i kao simbol nečeg duhovno bogatijeg i univezalnijeg. Cijeli jedan svijet misli i osjećaja može se u nju smjestiti sa više ili manje radosti - to je prava mjera njenog značaja. " (Thomas Mann)