EMOTIVNI PLESNI SPEKTAKL

                             „Ako usporedim film sa umjetnostima baziranim na vremenu kao što su recimo balet ili glazba, film se izdvaja po tome što vremenu daje vidljiv, stvaran oblik. Kada je jednom snimljen film -fenomen je tu, dat i nepromjenjiv -čak i kada je vrijeme jako subjektivno. I tako vrijeme postaje osnovni temelj filma; kao što je ton u muzici, boja u slikarstvu, lik u drami. „  Andrei Tarkovsky

"Pina" (Donata Wenders)

Sinoćnja projekcija dugometražnog dokumentarnog filma Pina, redatelja i scenarista Wim Wendersa ostavila me u uvjerenju da su 3D i balet stvoreni jedno za drugo. Film kroz spoj nekoliko umjetnosti (plesa, kažališta, glazbe, arhitekture), govori univerzalnim jezikom o višestruko nagrađivanoj njemačkoj koreografkinji suvremenog plesa Philippine Bausch.

Kultni njemački redatelj, predsjednik Europske filmske akademije i profesor na Visokoj školi dramske umjetnosti u Hamburgu predstavio je danas na druženju s novinarima svoje posljednje ostvarenje i održao predavanje na Talent Campusu o novoj perspektivi vremena u kojem živimo i iskustvima rada u 3D-u. Umjetnost najznačajnije koreografkinje 20. stoljeća, koja je sa svojom plesnom skupinom djelovala u njem. gradu Wuppertalu, ovjekovječena je u 3D tehnologiji i to kako sam Wenders kaže, na jedini mogući način s obzirom na to da je „ples umjetnost prostora“.

Pina Bausch 

Iako se Bauschova već 1983. pojavljuje u filmu Federica Fellinija And the Ship Sails On, veću pozornost postiže tek surađujući s Pedrom Almodovarom na filmu Talk to Her (2002).
No, kako je Wenders već provjereni meštar, s užitkom ćete gledati neke od Pininih najvećih kreacija uključujući Caffe Muller (1978); u kojemu plesači teturaju pozornicom sudarajući se sa stolicama, Rite of Spring (1975); sa kazališnim daskama prekrivenim zemljom, ili Kontakthof (1978); kojeg izvodi plesna skupina od 60 do 80 godina starosti.
Snažna, promišljena i iscrpno dokumentirana oda ženi, koja je, prema riječima Williama Forsythea „ponovno izmislila ples i plesno kazalište.“ 

Ostvarenja Pine Bausch, izrazitio naglašena muško ženskom interakcijom, uvijek su iznova očaravala Wendersa koji je jednom prilikom izjavio kako ne može vjerovati da je netko u 40 minuta plesa sposoban izreći više toga o muškarcu i ženi nego li cijela povijest kinematografije.

Wenders je tijekom razgovora priznao kako su Bausch i on raspravljali o snimanju filma većinu vremena koje su proveli zajedno; „Jednostavno nisam znao kako snimiti film, kako uhvatiti komediju, tjeskobu i visceralnu neobičnost njenog stvaralačkog stila“ rekao je, dodajući kako je realizaciju odgađao ne znajući kojim umjetničkim sredstvima ostvariti punu težinu ljudske tjelesnosti u njenim ostvarenjima. 
„Nisam puno očekivao od filma, ali čim sam stavio 3D naočale i vidio prve kadrove, ostao sam zaprepašten. Ostatak filma nisam uopće slušao muziku, iako je mnogo volim, već sam samo gledao što sve može ta nova tehnologija. Snimka nije bila savršena, dapače, bila je puna mana, ali ja sam u njoj vidio rješenje za svoj film koje sam tražio dvadesetak godina.“ rekao je Wenders prisjećajući se kako je nakon Pinine smrti želio odustati od snimnja misleći da bez nje nema filma. Međutim, članovi njene plesne skupine Tanztheater Wuppertal ustrajali su u namjeri da se snimi film i tvrdili da je ovo jedini način na koji bi mogli sačuvati njenu umjetnost.

3D tehnologija omogućila je prikaz emocionalnih stanja plesača toliko snažno da se biva teško opredijeliti za neku od trenutnih impresija i potom stvoriti svoju vlastitu. Wenders kroz ovaj umjetnički čin pruža promatraču istovremena iskustva najkompleksnijih i najkontradiktornijih, ponekad čak i međusobno isključivih osjećaja. Glazba brazilskog velikana Amon Tobina ima punopravno mjesto u filmu, iznimno je važna i dragocijena. Ima svojstva lake apsorbacije u šumove (prekrivene drugim šumovima) a u nekim  je dijelovima majstorski ostavljena neprepoznatljivom u zvuku prirode ili čovjekovom disanju.

Wim Wenders

  Wenders se u razgovoru osvrnuo i na način rada koji mu je ostavila Pina; na metodu bezbrojnih postavljanja pitanja plesačima. Po uzoru na nju, počeo ih je i sam ispitivati odgovorima dobivši sasvim novu dimenziju filma; „Ovo je i dalje film o Pininom pogledu, ali i o tome kako su plesači doživjeli njeno viđenje njih samih“ rekao je Wenders zaključivši kako „su oni više od plesača, kao što je i njen rad nešto više od samog plesa“.

Ugodno časkanje u prisustvu redatelja i filmskih kritičara u jednom je trenutku poprimilo žestok ton kada se otvorila tema o austrijskom književniku Peteru Handkeu, poznatom zagovorniku Miloševićeve politike. Redatelj Haris Pašović je, govoreći o moći umjetnosti, njemačkog kolegu pitao što misli o umjetnicima koji tu moć koriste u negativne svrhe, poput Hendkea ili Kusturice?

„Kada govorimo o odgovornosti u umjetnosti, ima vrlo složenih situacija kada umjetnik, odnosno redatelj, djeluje na način koji je neodgovoran. 
Ali isto se može reći i za brojne filozofe, pisce i glazbenike koji su uključeni u vrlo lošu politiku. To ih međutim ne čini lošim umjetnicima. 
Možda propagiraju negativnu ideju ali to ne znači da su im i djela nužno loša. Handke je čovjek koji ima vrlo visok osjećaj za pravdu. On je emocionalan čovjek koji žali za nekim stvarima koje je učinio, posebno u pogledu Miloševićeve politike. Ne želim ga braniti, imali smo različita mišljenja, ali poštujem ga kao čovjeka i umjetnika“ rekao je Wenders. Pašović je iskazao krajnje neslaganje rekavši  kako on na te stvari gleda drugačije - i da je mogao zbog takve politike "izgubiti glavu".

METAFIZIČKO PUTOVANJE KROZ STEPU

 

Turski redatelj Nuri Bilge Ceylan je zajedno s producentom Ercan Kasalom, glumcima Taner Birselom, Yilmaz Erdoganom i Ahmet Taylanom, predstavio svoj četvrti dugometražni igrani film „Once Upon a Time in Anatolia“ - temeljen na istinitim događajima.

Nezamislivo je ovaj film definirati samo jednom, preciznom, olako formuliranom i razumljivom tezom. Mi jadni, posjetitelji kina svakodnevno gledamo filmove; i dobre i loše i veoma loše, obične ili veoma originalne. Međutim, svaki od ovih filmova mi razumijemo, ponekad smo zadivljeni a ponekad se dosađujemo - ali ovaj?!

Nuri Bildge Ceylan

 "Za ovaj veoma snažan i istinit događaj sam čuo još davno od svog jako bliskog prijatelja Ercan Kasala. On je zajedno sa mnom i mojom suprugom Ebru jedan od koautora scenarija. Mislim da mogu čak i reći da je on živio ovu priču tijekom sedam godina svog boravka u Anatoliji“ rekao je Ceylan. Neki dijelovi priče su izmijenjeni u odnosu na pravi događaj ali je radnja filma snimana na autentičnim lokacijama.

Priča prati grupu konfliktnih birokratskih ličnosti (odvjetnika, doktora, policajaca i tužitelja) koji pokušavaju naći poveznice između službenih policijskih spisa i legende o stravičnom ubojstvu. S njima su i dva osumnjičena lica koja bi ih trebala odvesti do nekog određenog mjesta na kojemu će pronaći truplo. Sve dok se narativ odvija u mračnim i usamljenim pejzažima Anatolije, rađa se izvjesna sumnja zasnovana na činjenici da gledatelji nisu sigurni kamo ih ovaj put točno vodi.

Svitanjem zore, Ceylan razvija misteriju u drugom pravcu. Put i potraga se završavaju, a s njima nestaje i sumnja i glavni osumnjičenik.
Činjenice i fikcija isprepleću se kroz duge, besmislene razgovore i zajedničke uspomene, a ograničena perspektiva likova razvija misteriju u dugoj i napornoj potrazi.
Likovi su podijeljeni u tri automobila, a gledatelji mogu vidjeti samo segmente njihovih verbalnih izražaja.
Lik glavnog osumnjičenika Kenana (Firat Tanis) je predstavljen najmračnije, najmisterioznije. Nemoguće je odrediti kakav utisak on na nas ostavlja. Nemoguće je čak i reći je li nam se sviđa ili ne. On je istovremeno i jedno i drugo. Posjeduje neizrecivu privlačnost ali i nešto što nas plaši, nešto demonsko. Izaziva zanimanje, ostaje dominantan i svemoćan do kraja filma upravo zbog toga što ne saznajemo ništa o njemu;
„Ako pročitate scenarij, vidjet ćete da dijalozi dodijeljeni glumcima ne govore puno o njima, trudio sam se da budu irelevantni i nepovezani“ rekao je Ceylan, „Mislim da je ljudsko lice najljepši krajolik na svijetu. Isto tako, ono je jedino mjesto gdje možemo pronaći istinsku realnost, i to samo gledajući u njega(...). 
S vremena na vrijeme dopustim si približiti se čovjekovom licu, tako da i dalje ne vjerujem riječima previše, mislim da one često ne mogu opisati stvarnost. Ali stavio sam nekoliko cinkaroša u film kako bi dao odgovore na neka pitanja. Iako ih promatarač samoispitivanjem i vlastitom imaginacijom treba sam potražiti, budući da su  u ovom filmu višestruki.“
Krupni planovi likova, karakteristični i za ostale Ceylanove filmove, osim vizualne funkcije vrlo vješto prenose unutrašnju napetost protagonista, dajući novu dimenziju i njihovim međusobnim odnosima. Pružajući nevjerovatnu vizualnu senzaciju kroz dualnost emocionalnih strujanja oko predstavljenih likova, filmom možete, gledajući ga, istodobno osjetiti smrad trupla, hladnoću večeri ili vjetar u drveću;

„Ovo je impresionistički film, iako ne volim impresionizam toliko. Ali puno je Čehova i Dostojevskog ovdje (...) a ja, kao i cijeli svijet - volim ruske pisce; pisali su o gotovo svakom aspektu života pa je njihova djela lako uklopiti u scenarij. S ruskom književnošću sam se upoznao kao 19-godišnjak i danas joj se vraćam“ kaže Ceylan, koji je još jednom, krajnje majstorski uspio zabilježiti transcedentnost Anatolije u akutnom stanju čekanja.

Kao i u Distantu (2002.), Ceylan uživa u hipnotičkim, ekstremno dugim kadrovima pejzaža držeći stvarnost i fikciju podjednako uvjerljivom, ostavljajući gledatelje sa neriješenom zagonetkom; „Ne znam ni ja što se zapravo na kraju dogodilo. Dakako, imamo neke odgovore koji su nam ostavljeni, ali samo kao pretpostavke (...). Ovaj film govori o varljivosti zbilje koja se mijenja sa stajalištem osobe od koje je promatrana. Mislim da je i život takav i da svi mi ponekad nailazimo na neke moralne kompromise“.

Kako je do sada uglavnom radio sa glumcima amaterima, uključujući cijelu obitelj (oca, suprugu, majku), ovaj film mijenja smjer njegovog stvaralaštva zahtjevajući profesionalne glumce poput Muhammet Uzumera i Yilmaz Erdogana; „Naravno, svi redatelji žele raditi s glumcima amaterima jer tako povećavaju uvjerljivost i dobivaju na realnosti. Ali ovaj film je takav da je zahtjevao snimanje s profesionalcima, jer samo oni mogu podijeliti s vama strast dok stvarate ovakav film. Osim toga, puno su izdržljiviji od onih koji nemaju iskustva u snimanju filmova. Budući da smo snimali u jako teškim uvijetima tijekom zime - a zima u Anatoliji je ekstremno hladna - snimanja su znala potrajati do jutra. Ovi ljudi su to odradili maksimalno profesionalno“ zaključio je Nuri Bilge Ceylan.
„Once Upon a Time in Anatolia“ traje punih 157 minuta čime će staviti na kušnju strpljenje publike. Toliko traje i metafizičko putovanje kroz stepske predijele u kojima tromost stvara napeto iščekivanje nečega što bi se moglo dogoditi..

         Nuri Bilge Ceylan rođen je u Istanbulu 1959. godine. Njegov prvi kratki film „Cocoon“ prikazan je na festivalu u Cannesu 1995. Za dugometražni debitantski film „Small Town“ (1998.) dobio je mnoge nagrade, kao i za film „Distant“(2002.), uključujući nagradu žirija i nagradu za najboljeg glumca na festivalu u Cannesu. Njegov film „Climates“ iz 2006. godine dobio je pohvale kritike, a osvojio je i pet nagrada na Antalya Golden Orange Film festivalu. Za film „Three Monkeys“(2008.) osvojio je nagradu za najboljeg redatelja na filmskom festivalu u Cannesu, i tom prilikom rekao; „I dedicate this award to my lonely and beautiful country, which I love passionately“.

" Rusijo! Što tražiš od mene? Kakva se to nepojmljiva veza krije među nama? Zašto gledaš tako, i zašto je sve štogod ima u tebi uprlo na me oči, pune očekivanja?"  N.V. Gogolj

JANE EYRE

Američki redatelj Cary Fukunaga je zajedno s glumcem Michael Fassbenderom predstavio publici svoj posljednji film Jane Eyre - još jednu u nizu adaptacija povijesne drame, spisateljice Charlotte Bronte.

Pokušaj ekranizacije bilo koje knjige, za mene je čin koji graniči s ludošću. Besmisleno je, već jednom oblikovane književne slike ljudskom imaginacijom pokušati zamijeniti njihovim filmskim ekvivalentima. Možda upravo zbog toga što filmski scenarij ne doživljavam kao literarnu vrstu budući da rijetko kada uspijeva dosegnuti nivo književnosti.

Ne tvrdim da sve poteškoće povezane s ekranizacijom filmova imaju veze sa sposobnostima redatelja ili scenarista, ali kao da u metežu oko pravljenja filma dolazi do nekakvog izopačenja početničke zamisli i da se ona svaki puta deformira uništivši prvobitnu ideju knjige u procesu realizacije.

Bez obzira na briljantnost snimljenog filma (u vizualnom i formalnom smislu), on se više ne vrti oko osi naše vlastite ideje koju smo stvorili listajući stranice knjige i očito je da krajnjem rezultatu realiziranom kroz film nešto nedostaje. 

Cary Joji Fukunaga

U knjizi, Charlotte Bronte s povjerenjem daruje čitatelju aktivnu funkciju obraćajući mu se direktno („Reader, I married him“), dok u filmu ostajemo tek puki posmatrači svih događanja, suviše distancirani,  isključeni od radnje i likova.

Ova gotička priča prati iznimno inteligentnu 10-godišnju djevojku Jane Eyre (Mia Wasikowska), koja kao siroče biva zbrinuta od strane okrutnih rođaka koji gaje dubok prezir prema njoj. Nikada se ne uspjevši u potpunosti uklopiti u njihovu visoko klasnu obitelj, Jane se počinje izolirati čitajući knjige na prozoru udomiteljske kuće. Kulminacija njihovih međusobnih sukoba i sustava vrijednosti doseže vrhunac u trenutku kada najstariji bratić uhvati Jane kako dira njegov dio obiteljske ostavštine.

Nakon što ju brutalno kazne, Jane napušta obitelj odlazeći u Lowood -školu pod vodstvom licemjernog i pohlepnog ministra. U Lowoodu je neutemeljeno etiketiraju kao lažljivicu što njene principe ozbiljno dovodi u pitanje, ali ona i dalje ostaje vjerna visokim moralnim vrijednostima koje je nametnula sebi i standardima koje je postavila drugima. Događaji rezultiraju Janeinim kvalitetnim odrastanjem i ona napušta Lowood kako bi postala guvernanta u Thornhillu.

Ondje upoznaje gospodina Rochestera (Michael Fassbender), tajnovitog, impulzivnog i arogantnog poslodavca koji s vremenom počinje zadobivati Janeninu naklonost, a ona njegovo poštovanje. Na trenutke se čini kako će Jane pronaći sreću s ovim otužnim čovjekom, no na dan njihova vjenčanja se otkriva tajna u obliku tvrdnje kako Rochester već ima ženu. Jane tada napušta Thornhill nalazeći novi život i novu socijalno klasnu poziciju u društvu..                                                           

Michael Fassbender

Cary Joji Fukunaga, redatelj poznat po filmu o južnoameričkim imigrantima Sin Nombre (2009.), i njegov kolega Michael Fassbender (X-men, Inglorious Bastards, Hunger), su danas, gotovo sat vremena zabavljali prisutne novinare i kritičare raznim anegdotama sa snimanja filma. 

Na pitanje zašto se i on odlučio na adaptaciju ovog romana (nakon Robert Stevensonovog klasika iz 1943.g) Fukunaga odgovara: „Nekoliko godina sam proveo u centralnoj Americi proučavajući razne latinoameričke bande i živote imigranata. To je rezultirao  filmom Sin Nombre. Nakon toga sam odlučio krenuti u nekom drugom pravcu. Glavni predmet na preddiplomskom studiju mi je bila povijest, tako da mi je tematika bliska.(...) 
Između snimanja sam imao 6 slobodnih mjeseci i počeo sam razmišljati što bi mogao raditi i došla mi je ideja kako bi mogao napraviti adaptaciju Charlottinog romana, budući da mi je to jedan od najdražih romana. Inače me privlače jaki ženski karakteri. Ali nisam znao da postoji toliko adaptacija, i iskreno nisam ih ni pogledao“ .

Fukunaga uspješno postavlja vremenski okvir u kojemu se odvija narativ; Englesku krajem 19.st podijeljenu socijalno klasnim i spolnim diferencijacijama u kojima su guvernante, često puta bolje educirane od njihovih poslodavaca bile njima podređene. 
U razgovoru je spomenuo kako je tijekom snimanja imao mnogo dilema glede običaja, odijevanja i društvenih kodeksa tadašnje Engleske. Zbog takvih nedoumica koristio je pomoć povjesničarke Jenny Uglow; „Svakodnevno sam slao pregršt mailova Jenny a ona mi je opsežno odgovarala na sva  pitanja, i iako nije bila s nama na snimanju njene upute su bile od velikog značaja za ovaj film“ rekao je, dodajući da bi bez nje teško znao koji su bili stilovi sviranja klavira ili kako je izgledala ceremonija crkvenog vjenčanja.

Fassbender u ulozi Edwarda Rochestera, bajronovski prikazanog lika punog cinizma i tajni,  izarazito manipulativanog i divljeg čovjeka  koji nastoji iskoristiti Janeinu nevinost kao motivaciju za svoju transformaciju - ističe; „Prvi put sam pogledao film na sinoćnjoj projekciji. Bilo je prekrasno gledati ga pod vedrim nebom, na velikom platnu između dviju zgrada, zajedno s tri tisuće drugih gledatelja. Izvanredno iskustvo, iskreno sam dirnut. Jane Eyre je divan film.“ rekao je Fassbender ističući kako je sretan što danas može birati uloge koje na svojim počecima nije mogao; „Da bi me sada neki scenarij zainteresirao, mora me prethodno dirnuti, a i redatelj  mora imati dobar pristup“.

(...)„Gluma me privukla već sa šest godina, uvijek sam se volio mačevati i pretvarati u druge likove. Kao glumac dobiješ još samo pravu opremu i dozvolu za ponašanje poput dijeteta(...)  Kanije je htio biti frontmen heavy metal benda, ali nastavlja kako su ambicije da bi mogao postati gitarist bile neutemeljene zbog potpunog nedostatka glazbenog talenta; „I u školi sam bio prosječan i nisam se isticao. Jednog dana sam otišao na satove glume i shvatio da tu pripadam. Nastavio sam sa studijem glume ali sam pred sam kraj i to napustio“ kaže Fassbender kojega ćemo imati priliku gledati i u Ridley Scotovom „Prometeju“.  Iako se Jane Eyre čini dobro primljen u svijetu kritike, na pitanje Fukunagi utječu li one na njega i u kojoj mjeri -kroz smijeh odgovara; „Ja znam koje pogreške nose moji filmovi i ne trebam nikoga tko bi mi to rekao“.

HABEMUS PAPAM

Današnja atmosfera Sarajevo Film Festivala je bila u znaku kontroverznog talijanskog redatelja i glumca Nanni Morettija koji je predstavio svoj posljednji film „We Have a Pope“. Film je dobitnik osam nagrada, uključujući Zlatni Globus i nagradu talijanskog nacionalnog sindikata filmskih kritičara.

Obožavatelji Morettija kao političkog aktivista će se vjerojatno zapitati gdje je nestao sarkastičan, često puta divlji humor i žestoka politička satira iz prethodnih socijalno -komičnih obzervacija u filmovima „The Mass is Over“(1985.), „April“ (1998.), i „The Caiman“(2006.) -u kojemu glumi talijanskog premijera Silvija Berlusconija?

Kritičari su se složili da je film zapeo negdje između religijske satire i realnog prikaza Katoličke Crkve, te da je „plitak i ne zadovoljava nikakve filozofske konotacije“. Dakle, puno je više benigniji i nježniji nego što bi se očekivalo od lijevog nevjernika poput Morettija koji je ovoga puta izbjegao bilo kakvu izravnu ili neizravnu polemiku o suvremenim teološkim pitanjima, aktualnim seksualnim zlostavljanjima ili financijskim skandalima Katoličke Crkve.

Bresson je negdje rekao da se umjetnici dijele na one koji stvaraju svoj unutrašnji svijet i one koji rekreiraju stvarnost. Moretti nesumnjivo pripada prvoj vrsti stvorivši svoj vlastiti Vatikan koji je s lakoćom percipiran kao realnost -ovaj put sa blagom dozom ironije.

 „We Have a Pope“ je istovremeno drama i komedija, satira i kritika u kojoj je Moretti iskombinirao  Freuda, Boga, Darwina i Čehova. Habemus Papam (kako izvorno slovi naslov filma) je latinska izreka koja se koristi prilikom inauguracije pape, ovdje kao simbol iskrivljenog preklapanja katoličke tradicije i duhovnosti.

Nanni Moretti

U ulozi pape paraliziranog osjećajem neadekvatnosti je sjajni Michel Piccoli, Nanni Moretti u ulozi psihijatra, a uz njih, uloge su ostvarili i Jerzy Stuhr, Renato Scarpa i Margherita Buy. Priča govori o izboru novog pape nakon smrti prethodnog. Vijeće kardinala se sastaje kako bi izabralo novog poglavara, a izbor neočekivano pada na onoga kojemu je to, čini se, prevelik teret. Dok okupljeni vjernici i ostatak svijeta čekaju novog papu koji bi se trebao pojaviti na balkonu iznad Trga sv. Petra, čelni ljudi Vatikana pokušavaju pronaći rješenje za neočekivanu krizu.

Moretti je tijekom razgovora naglasio kako je ovo nije religijski film, nego je u fokusu priča o dilemi koju proživljava svaki čovjek noseći se s velikom odgovornošću, o ljudskoj krhkosti i neuspjelim pokušajima kontroliranja vlastite sudbine; „Film ne govori o aktualnim događajima u Italiji. Nisam ga čak ni snimao u Vatikanu, već sam sam stvorio scenografiju, katedralu, glumce i odoru, -stvorio sam svoj Vatikan! Kada sam rekao da želim snimiti film o depresivnom papi, svi su mislili kako ga trebam i glumiti, ali ovo je jedna od rijetkih prilika kada nisam htio biti glavni lik u svom filmu“ – rekao je, naglasivši kako je samo htio izbjeći sliku Vatikana nametnutu kroz medije, filmove i novine.

Suradnje s Vatikanom kako kaže nije bilo, a informacije o ritualima, psalmima i liturgiji je dobivao iz dokumentaraca. Kreiranjem „vlastitog pape“ pokušao je sugerirati kako se visoko vidljiva pozicija moći u većini slučajeva vrti oko predstave za javnost; „Shvatio sam da postoji neka sinergija između vjerskih uvjerenja i kazališne izvedbe“.
Iako je negirao postojeće slične impulse između „We Have a Pope“ i „The Caiman“, (obadva su filma temeljena na stvarnim ličnostima i institucijama koje nose veliki dio moći u Italiji) Moretti je to ovako objasnio; „Bez obzira na to imate li konzervativnog ili liberalnog papu, Katolička Crkva neće nikada podijeliti Italiju na dva dijela. Otkako je Berlusconi ušao u politiku (prije 17 godina), podijelio je Italiju na dvoje. Njegovi birači imaju fenomen u kojemu se poistovjećuju s njim, to su ljudi koji se kulturološki i socijalno razlikuju od njega ali se i dalje identificiraju s njegovim financijskim i seks skandalima. Ali ne samo da se identificiraju, oni su zadivljeni njime“ -kaže Moretti dodajući da je „Italija prije Berlusconijevog dolaska na vlast imala dva politička protivnika koji su mogli voditi razgovore jedan protiv drugoga –ali sa poštovanjem. Kršćani demokrati su mogli pričati s komunistima jer su imali zajedničku pozadinu, no otkako je Berlusconi u politici, jezik je nestao u potpunosti i dijalog više nije moguć.“

Nanni Moretti

Za kraj je izrazio neku vrstu žaljenja što nije vjernik i istaknuo da ovim filmom ne želi reći da ne poštuje Katoličku Crkvu jer kako i sam kaže; „Papa je i moj papa, i ne protivim mu se. Film sam snimio jer nitko još nije predstavio tu osobu na ovakav način“.

"SERVICE ENTRANCE"

-->

U okviru programa Open Air prikazan je Service entrance, film francuskog redatelja Phillipe Le Guaya i koautora Jerome Tonnerrea. Film je premijerno prikazan izvan konkurencije na 61. Internacionalnom Film Festivalu u Berlinu te jednako dobro primljen od strane kritike i publike. 

Priča je smještena u Pariz 1960. godine, u kojemu se srednjovječni burzovni mešetar Jean Louis Joubert (Fabrice Luchini), nenadano zbližava sa španjolskim sluškinjama 6. kata njegove zgrade. 

No, što više ulazi u njihov svijet, to mu se teže biva vraćati u svoj vlastiti. 

U osnovi filma krije se jednostavna ljubavna priča i lagana komedija, no prošećete li se bilo kojom ulicom Le Guayeva Pariza '60-e, ugledat ćete sjene prošlosti..

Phillipe Le Guay

Bila je to poprilično burna godina za Francusku; testiranje prve atomske bombe, pobuna Alžira, neovisnost Gabona, Mauritanije i Nigerije od kolonijalne vlasti, problemi s imigracijama žena iz Španjolske (uništene pod vodstvom Franca Bahamondea), ali i vrlo pogodna godina za francuske pripadnike buržoazije koji su jeftino iskorištavali radnu snagu dostiglih španjolskih imigrantica.
Iako je to temeljna dimenzija filma, u Service entrance-u nećete primjetiti niti jednu političku parolu ili oblik politiziranja.
To je uglađena i beskrajno zabavna priča sa socijalno klasnim prizvukom o dobrostojećim bankarima i buđenju radničke klase -kombinirana španjolskom spontanošću Natalie Verbeke i francuskog smisla za humor Fabrice Luchinija.

Film su predstavili redatelj i scenarist Phillipe Le Guay i glumica Natalia Verbeke. Tijekom jednosatnog razgovora govorili su o snimanju filma, naglašavajući da je ovo jedan svojevrsni hommage o zaboravljenoj priči o hrabrim ženama s početka 60-ih  godina prošlog stoljeća koje su iz Španjolske odlazile u Francusku u potrazi za poslom.
 „Pišući scenarij obavio sam brojne intervjue s tim ženama i mnoge od njih se vrlo jasno sjećaju vremena provedenog u Francuskoj“ rekao je Le Guay, dodajući da su one u najvećem broju slučajeva živjele ili sa strogim očevima ili muževima -te da im je dolazak u Francusku davao osjećaj slobode koju su dobile pristajući na određena klasna, društvena i politička ograničenja.
Redatelj je nadahnuće za ovaj film crpio iz svog djetinjstva, jer mu je otac također bio burzovni mešetar koji je imao španjolsku sluškinju.
„Film je posvećen vremenima 60-ih kada nisu postojali uvjeti kakve danas imamo, a naglasak sam iz nekog razloga stavio na žene iako su i muškarci imigrirali. Htio sam predstaviti i način na koji su se one odnosile prema tadašnjim poslodavcima i pokazati koliko je bio težak njihov posao kao sluškinja. Iako... film daje utopičnu viziju imigranata.“ rekao je Le Guay koji se koristio stereotipima smatrajući da u svakom od njih ima nešto istine..

Natalia Verbeke

Zanimljiv je podatak da su sve glumice koje glume sluškinje Španjolke, te da čak ni ne pričaju francuski jezik. „Phillipe je u pravu kada kaže da je ovo francuska vizija i francuski film, ali on zaista voli Šanjolsku i Španjolke. Niti jedna od nas nije govorila francuski i bilo ga je teško svladati, ali pomagale smo jedna drugoj. Provele smo divno vrijeme zajedno i nadam se da će publika zavoljeti ovaj film.“ rekla je Verbeke naglasivši da je ovaj film mnogo više od komedije; "U pozadini on je čak i ozbiljno ostvarenje koje se bavi ozbiljnom temom. Nepravdom i načinom na koji bogati poslodavci iskorištavaju emigrante, što je problem koji opterećuje i današnje društvo“. 
„Riječ je o iskrenoj priči koja prati bogatog čovjeka čiji život u potpunosti promjeni susret i druženje sa sluškinjama 6. kata njegove zgrade“ izjavio je Le Guay objašnjavajući preokret u životu bankara Jean Louisa koji se neplanirano nađe uvučen u emotivnu energiju koju stvaraju usponi i padovi raznolike postave likova španjolskih služavki. Zaključio je kako bi ovo trebao biti film koji poziva na toleranciju i otvorenost, na slušanje srca a ne materijalnih interesa.

"Značajnu pojavu čini značajnom upravo to što nadilazi svoje vlastite granice i istovremeno služi i kao izraz i kao simbol nečeg duhovno bogatijeg i univezalnijeg. Cijeli jedan svijet misli i osjećaja može se u nju smjestiti sa više ili manje radosti - to je prava mjera njenog značaja. " (Thomas Mann)

VIZUALNA BAJKA AKI KAURISMAKIJA

 

Teško da bismo mogli zamisliti efektnije otvaranje SFF-a od prikazivanja posljednje uspješnice kultnog finskog redatelja Akija Kaurismakija -filmom Le Havre. Bajkoviti svijet finskog velikana (koji je zaslužan za petinu finske filmske industrije) predstavio je Andre Wilms, glavni protagonist filma. Za ovu glumačku kreaciju Wilms je nagrađen i prestižnim priznanjem Europske filmske akademije.

Andre Wilms

Ovaj je francuski glumac tijekom bogate karijere ostvario uloge u više od 60 filmova, a surađivao je i s nekim od najznačajnijih filmskih stvaratelja današnjice poput Amosa Gitaia, Francoise Ozona i Claude Chabrola.

Film Le Havre je sniman u finsko-francusko-njemačkoj koprodukciji, a uloge su uz Wilmsa ostvarili i Kati Quentin, Blondin Miguel, Laika te Jean Pierre Darroussin. Ovo je drugi Kurismakijev film na francuskom jeziku nakon „La vie de Boheme“ (1992.) u kojem Wilms po drugi put tumači ulogu Marcela Marxa, lika inspiriranog Karlom Marxom.

„Ovo je raj za pušače“ kaže Wilms dok pali 14. cigaretu na već tradicionalnom druženju s filmskim kritičarima na Festivalskom trgu. Impresioniran samim programom festivala naglašava kako je nužno i dalje poticati mlade autore iz ovog dijela Europe jer, konkretno u Francuskoj, malo se toga zna o ovdašnjim kinematografima.

Nekoliko puta naglašavajući kako glumu uopće ne cijeni, istodobno prizeman ali i svjestan svojih vrijednosti, referirajući se na Robert Mitchuma i njegovu izjavu da nije teško biti glumac - Wilms jednostavno objašnjava; „Jednog dana sam vidio Lessie, pa ako to može pas napraviti - onda mogu i ja. Modeli postaju glumci, političari postaju glumci... nema više slika, cijeli svijet je postao kazalište, pozornica... To je smiješno! Proust je već nešto... ili Andrić. Glumci nisu važni, oni su tumači, interpretatori i ništa više. “

O suradnji s Kaurismakijem kaže: „Ovo je moj četvrti film s Akijem. Vrlo dobro ga poznajem i jednostavno je raditi s njim. Na setu me često zamoli da se ponašam kao gospodin, jer znate, Kaurismaki je pravi pjesnik iza kamere. Za mene je on jedan od 5 najboljih svjetskih redatelja i iskreno ga poštujem“ kaže Wilms te odaje tajnu kako je dobio ulogu: „Aki mi je rekao da imam žalosne oči i da mogu dobiti ulogu. On ne priča puno, znate on je Finac. Za njih kažu da izgovore jednu riječ na 2 sata, kada prođu dva sata izgovore još jednu. (...) No, Aki je veliki redatelj i način na koji on postavlja kadar jednostavno vas tjera da napravite ono što je zamislio. Također zahtjeva veliku preciznost, takav je on“.

Budući da je tijekom cijelog razgovora na pitanja odgovarao metaforama, usporedbama i šalama, tako je i glumačku tehniku usporedio s klasičnom glazbom; „Mozarta je nekada sviralo 30 ljudi. Danas su ljudi navikli na glasnu muziku i kada odu na Mozarta kako se nekad svirao bune se da ništa ne čuju. Danas ga naime izvodi 80 ljudi, pa je i izvedba puno brža. Jer poznato je da na svim laganim dijelovima klasične glazbe publika počne zijevati i kašljati.“

Kaurismaki u "Le Havre" otvoreno govori o problemu ilegalne imigracije u europskim zemljama  riječima da u „Sredozemnom moru ima više imigracijskih zahtjeva nego riba“. Wilms  tvrdi kako i u Francuskoj ilegalna imigracija predstavlja veliki problem i da je o tome jako teško raspravljati. Smatra da je Kaurismaki jednostavnim načinom prikazao složene probleme ilegalnih doseljenika, iskreno vjerujući da će film doprijeti do publike. Priznajući kako je bio iskreno dirnut prilikom prvog čitanja scenarija, Wilms dodaje da Kaurismakijeva ostvarenja nisu za svakoga i da zbog toga „Kaurismakijevi filmovi mogu ponekad biti spori prosječnom gledatelju“.

Ovo izuzetno filmsko ostvarenje je publika dočekala s ovacijama, a kritičari su se složili da je ovo još jedna „prelijepa vizualna bajka, komedija i drama koju je majstorskom rukom Kaurismaki upakirao u svoj čarobni svijet“.
Kao i u prethodnom opusu, jasno se prepoznaju Kaurismakijeve boje, specifičan smisao za humor, crno-bijeli likovi kao i važnost glazbe.
To je priča o čovjeku, koji nakon neuspjele karijere književnika postaje čistač cipela u malom normandijskom lučkom gradiću, te o igri sudbine koja mu na vrata šalje malodobnog imigranta iz Afrike zbog kojeg Marcel ulaže svu energiju, vrijeme, domišljatost i novac kako bi mu omogućio nastavak ilegalnog putovanja.
Ponekad irealno bolje izražava realnost. "Realizam je" kako kaže Dimitrij Karamazov, "grozna stvar". Stvarnost se možda ipak najbolje prikazuje apsurdom.

SVEČANO OTVORENO 17. IZDANJE SARAJEVO FILM FESTIVALA

                       Svečanom ceremonijom otvaranja u sarajevskom Narodnom kazalištu počeo je 17. Sarajevo Film Festival. Devetodnevna smotra filma u narednim će danima publici donijeti 220 filmova iz 44 zemlje svijeta u tri selekcije; igrani, dokumentarni i kratki film, koji će se natjecati za nagradu „Srce Sarajeva“. Kvalitetan program, jak industrijski segment (CineLink), obrazovna platforma za mlade filmaše (Talent Campus), veliko prisustvo predstavnika filmske industrije, filmskih autora i predstavnika medija iz cijelog svijeta obilježili  su ovogodišnje izdanje SFF-a.

Sarajevo Film Festival nastao je 1995. godine tijekom opsade Sarajeva. Te prve godine festival je održan pod izuzetno teškim okolnostima ali sa jasnim entuzijazmom. Otvoren filmom „Bijeli Balon“, prvijencem redatelja Jafara Panahija koji je u međuvremenu, postao jedan od najznačajnih redatelja i predstavnika iranskog novog vala. Panahi je prošle godine uhićen zbog svog umjetničkog djelovanja, a u prosincu osuđen na 6 godina zatvora i 20 godina zabrane snimanja filmova. U znak podrške, Sarajevo Film Festival mu je ove godine dodijelio počasnu nagradu „Srce Sarajeva“. Nagradu koja se dodijeljuje povodom priznanja posebnog doprinosa razvoju SFF-a,  ali i filmskoj umjetnosti uopće.

U pismu SFF-u, Panahi se zahvalio svim prijateljima koji su mu odlučili dodijeliti ovo priznanje kao izraz njihove profesionalne i umjetničke solidarnosti; „Prije 10 godina sam imao zadovoljstvo biti gost vašeg festivala. Sada moram boraviti u Iranu, suočen s neizvjesnošću. Za jednog filmskog stvaratelja, kada mu onemoguće praviti filmove, život pod bilo kakvim drugim uvijetima predstavlja zatočenje. (...) Nadam se da ću imati priliku ponovno doći na vaš festival, pokazati neki novi film i osobno se zahvaliti svim redateljima i ljudima iz filmske industrije koji nisu oklijevali ponuditi mi iskrenu podršku tijekom proteklih šesnaest mjeseci“.

Drugi dobitnik nagrade, Emil Tedeschi, većinski je vlasnik i predsjednik uprave Atlantic Grupe koja kroz godine pruža kontinuiranu podršku projektu „Sarajevo grad filma“. Prilično nekonvencionalnim govorom, citirajući Letu Štuke „kada posisaš sva vesla, tada Nikola si Tesla, s pravom možeš reći da je struja tvoja“  Tedeschi se zahvalio primajući nagradu.

Mirsad Purivatra, direktor SFF-a o pripremama za ovogodišnji Festival kaže; „Bili smo svjesni, više nego ikada, nužnosti ispravnog strateškog djelovanja. Danas, kada svatko može snimiti svoj film, kada ga lako može prikazati na mnogobrojnim društvenim mrežama i platformama, i kada je nemoguće vidjeti sve nastale radove, postavlja se pitanje o ulozi festivala u cjelokupnoj  filmskoj industriji i kulturi uopće“ .  Dodao je kako je ovogodišnje izdanje SFF-a u znaku mladih autora (u kategoriji Natjecateljski program -dugometražni film,  sedam je debitanata) te da vjeruje kako će kao i prethodnih godina mladi autori iz regije unijeti živost i novu energiju na filmsku scenu globalno.

Sarajevo Film Festival je najmlađim talentima, u suranji s Berlinaleom, u sklopu programa „Talent Campus“ pripremio susrete s izuzetnim filmašima. Kreativna atmosfera petog po redu STC-a obogaćena je i prisustvom grupe studenata Akademije za primjenjene umjetnosti iz Hamburga (na čelu sa njihovim profesorom Wim Wendersom), grupom studenata filma i autora iz Gruzije i već tradicionalnim sudjelovanjem deset mladih njemačkih producenata u organizaciji Fondacije Robert Bosh.

Wim Wenders sa sudionicima Talent Campusa

Razvoj informacijskih tehnologija omogućio je mnogo jednostavnije i jeftinije snimanje filmova, ali i njihovo plasiranje na različite internet platforme. Koliko se u tim okolnostima uloga festivala promijenila i što to znači za Sarajevo Film Festival pokušala je objasniti selektorica Natjecateljskog programa za igrani i kratki film Elma Tataragić; „Pojavljivanje internet platformi i društvenih mreža utječe na plasman filmova. S druge strane, postoji inflacija vizualnih materijala koji se plasiraju na svim platformama tako da se svi moraju boriti za svoju publiku. Tu je značaj Festivala veći jer još uvijek vrijedi činjenica da će film biti gledaniji na internetu ukoliko nosi pečat selekcije nekog festivala“. Tataragićeva je naglasila da se upotrebom novih tehnologija i sam pojam filma, kao i njegova kvaliteta redefinira; „To je posao kojim se ne određuje kvaliteta na jednostavnom binarnom nivou koji govori je li film dobar ili ne, već se radi o traženju sitnih filigranskih detalja i o otkrivanju novih pogleda na stvarnost koju konstantno gledamo kroz mnogostruke prizme u današnjem svijetu izuzetno razvijene tehnologije.“

CHARLOTTE RAMPLING DODIJELILA NAGRADU FONDACIJE KATRIN CARTLIDGE

-->

Britanska glumica Charlotte Rampling je  predstavila “Melancholia”, novi film Lars von Triera  i dodijelila ovogodišnju nagradu Fondacije Katrin Cartlidge  egipatskoj redateljici Hala-i Lofty.

        Charlotte Rampling je glumica koja je svojeveremeno pomjerala granice i rušila tabue, filmsku je karijeru započela 1964. godine kratkom ulogom uz Richard Lestera u filmu “The Knack”. Kasnije se pojavljuje kroz kontroverzne izražaje  redatelja Luchina Viscontija u filmu “The Damned”(1969), te u velikom ostvarenju Lilliane Cavani “The Night Porter” (1974). Najveći uspjeh bilježi remakeom detektivske priče Raymond Chandlera “Farewell, My Lovely”(1975) kao i Woody Allenovim “Stardust Memories” (1980.). Duga lista glumačkih ostvarenja izdvaja suradnju s Alan Parkerom, Michael Cacovannisom, Dominic Mollom i Francoise Ozonom. 
Nagađena je brojnim priznanjima među kojima su Nagrada Europske filmske akademije za najbolju žensku ulogu i Nagrada za životno djelo Stockholm Film Festivala.

Charlotte Rampling

Charlotte Rampling ovogodišnja je kustosica Fondacije Katrin Cartlidge. Osim Fondacije, ova glumica u okviru SFF-a predstavlja  dva filma od kojih je prvi "Look" u kojem glumi sebe,  drugi je "Melancholia" u kojem glumi lika inspiriranog Trierovom nekonvencijalnom majkom.
Govoreći danas o "Melancholia" Rampling je naglasila kako je u ovom filmu ostvarila veoma snažnu ulogu, te da je to izvrstan film koji nije manipulativan ili bolan za gledatelje, ali je veoma eksplicitan.
Osvrnula se i na "Pogled", dokumentarac o njenom životu, kroz koji se isprepleću ideje o glumi, godinama, izloženosti, demonima, karakterima, i slobodi; 

 "Uvijek sam znala da neću moći snimati holivudske filmove koji služe samo za zabavu. Na filmu mogu raditi samo ako uloga koju ću igrati nosi snažnu poruku i koja će me dirnuti" rekla je Rampling dodajući; "Glumila sam uvijek loše djevojke, a najbolja ilustracija toga bila je uloga u filmu Georgy Girl gdje sam glumila Meredith, ženu koja može sve i koja se suprotstvalja konvencijalnim navikama '60 godina proteklog stoljeća".
Kroz smijeh je za kraj rekla da je tu ulogu odglumila veoma uvjerljivo te da su je se ljudi nakon tog filma bojali, i da joj je upravo taj film dao  reputaciju loše djevojke.

Hala Lofty i Charlotte Rampling

 FONDACIJA KATRIN CARTLIDGE: Motivirana Katrininim kratkim, ali inspirativnim likom i djelom Fondacija u obliku jednogodišnje stipendije podržava rad umjetnika potičući njegovu nezavisnost i jedinstvenost duha kojim se Cartlidge snažno izražavala tijekom svog života. Posljednjih osam godina, Fondacija iz kruga njezinih eklektičnih prijatelja i kolega bira kustosa koji će provesti godinu dana u potrazi za talentom vrijednim stipendije. Dobitnik je uvijek novi filmski glas čiji rad, na neki način, utjelovljuje Katrini integritet duha I predanost nezavisnom filmu.